Da li je istinsko poklanjanje danas retkost?


Sećam se najgoreg poklona koji sam dobila za neki od jednocifrenih rođendana. Sećam se i gde sam stajala i kako sam već pri opipavanju sjajnog crvenog ukrasnog papira shvatila da je to nešto mekano: "Jaoooooo za oblačenjeeeee..." Tada sam smatrala da je odeća besmislen poklon jer odeću ionako sami biramo ili nam je kupuju roditelji. Međutim, bilo je još gore - to je bila tkanina. Mama je pokušala da mi objasni da je to pravi kašmir i da ćemo napraviti divnu haljinu. Plus je usledila ljutnja jer nisam dobro odigrala ulogu oduševljenog primaoca poklona i time strašno uvredila tetku koja je silne pare dala da bi mi takav poklon donela. Sećam se i da je ta tkanina dugo stajala neiskorišćena u ormanu a onda je i negde nestala. Međutim, taj poklon ima značenje za mene. Za razliku od brojnih novčanica, kupona i vaučera koji su kasnije usledili. 

Ako je ta tkanina bila najgori poklon za dete onda su pare bile najgluplji poklon. Mnogi moji drugovi i drugarice iz kraja i škole su dobijali za rođendane i Nove Godine pare i bili time zadovoljni. Ja nekako nikad nisam shvatala pare kao poklon. Tačnije, nisam shvatala njihovu vrednost u smislu darivanja. Uvek sam osećala da poklon vredi više od njegove novčane vrednosti. On vredi više od novca jer je u njemu i vreme i nečija pažnja usmerena ka meni. Skoro uvek je to nešto što nikada sebi ne bih kupila i takav poklon mi bude posebno drag. On postaje fizička predstava veze sa onim ko mi ga je poklonio. Skoro sam otvorila strip "Čarobnjak iz Oza" koji sam dobila na poklon u nekom razredu osnovne. Pročitala posvetu i shvatila da tu osobu nisam videla decenijama. Ali, čitajući taj dečji rukopis jasno sam se setila tog lica i tih par zajedničkih akcija koje smo davno imali. Sigurna sam da je još neko u ko zna kom delu sveta otvorio knjigu koju je dobio od mene iste te godine i pomislio to isto. 

Da li se sećate vaučera ili eura od pre par godina kao što se ja sećam Elektropionira koji sam jedne godine dobila i na maminom i na tatinom poslu?

Pokloni u vidu novca su mi uvek ostavljali gorak ukus poruke da je neko hteo da me nekako "reši" ali nije hteo preterano da se trudi i da razmišlja, pa prebacio to razmišljanje na mene: "Evo, pa ti sama vidi šta želiš".

Vaučeri su još gori od novca. To je zarobljen novac koji može da se potroši u određenoj radnji. Često je to neka okrugla suma pa još mora da se doda "iz džepa" da bi se iskoristio ceo iznos ili se par stotina dinara ostavi u nekom trgovačkom limbu. Vaučer je čak i vremenski ograničen. Ako ne potrošite novac sa vaučera ili kartice do određenog datuma, on nestaje odnosno prestaje da važi (kao čarolija, samo ni malo čarobno). Vaučere uglavnom daju poslodavci za decu svojih zaposlenih za Novu Godinu. I njima je lakše da ne razmišljaju o "toj današnjoj deci kojoj je svega već i previše" i da to prepuste njihovim roditeljima ali, ipak, ograničavajući izbor na igračke ili odeću iz određenog trgovačkog lanca. Jedan deo novca koji se na ovaj način uloži odlazi favorizovanom, velikom trgovcu a drugi deo u neku kinesku ili EU proizvodnju. Onaj kome je poklon namenjen - dete, neće ni znati od kuda se ta igračka stvorila. I sve je to u redu. Jer, dete će se verovatno obradovati, što je i cilj. Međutim, da li se onda ova trgovinska transakcija može nazvati poklanjanjem?

Povezivanje osobe od koje poklon dolazi sa samim predmetom koji se poklanja je jedna od glavnih karakteristika pokona koju u svojoj poznatoj knjizi "The Gift" iz 1925. godine Marsel Maus uočava posmatrajući rituale poklanjanja u Okeaniji i Južnoj Americi. On ističe da sam poklon stvara vezu jer darovalac nikada zaista ne napušta poklon - poklon još uvek zadržava nešto od onoga ko ga je poklonio. To znači da je primanje poklona u stvari prihvatanje darodavaoca zajedno sa onim što daje. U trenutku u kom poklon postaje deo života onoga ko prima poklon, on postaje i deo njegove budućnosti. U tom smislu, darovanje predstavlja stvarni ljudski odnos u kome darodavalac uživa anticipirajući uživanje onoga kome daje poklon.

Za razliku od rituala poklanjanja o kojim piše Maus, u kom je poklanjanje neprekidni niz razmene predmeta između porodica, plemena, naselja regulisan običajima i verovanjima, u kapitalističkom društvu je taj niz prekinut i sveden na kratkotrajne transakcije. Dok je kod pomenutih plemena poklon predstavljao obavezu da se niz nastavi, u kapitalizmu se taj niz prekida razrešenjem u vidu novčane transakcije. Pri kupovini se za određeni predmet da ekvivalentni novčani iznos i veza predmeta i prodavca je prekinuta. Time se ne stvara trajna povezanost sa prodavcem. Davanje poklona je drugačije i ne završava se kod kultura koje je Maus posmatrao. On primećuje da je poklanjanje kod njih obavezujuće tako da poklanjanje automatski izaziva prihvatanje koje opet izaziva dalje poklanjanje. Time su se stvarale veze koje nisu mogle da se prekinu završnim računom. Pokloni su vezivali ljude jedne uz druge.Poklon povezuje ljude koji nisu prisutni ili više nisu živi sa osobom koja je od njih primila taj poklon. Sve dok predmet - poklon postoji, postoji i nešto od osobe koja je poklon darovala iako ona nije fizički prisutna.

Da li je istinsko poklanjanje danas i dalje moguće?

Ako pri biranju poklona razmišljamo o drugoj osobi i o tome šta bi tu osobu moglo da obraduje ili o simbolici koju bi poklon mogao da ima, onda smo toj osobi poklonili i svoje vreme ali i kroz proces izrazili koliko poznajemo osobu za koju poklon biramo. Ukoliko negde "zapnemo" pri biranju poklona i završimo sa kešom za koji mislimo da će "završiti posao" na bolji način, onda to nije pravi proces poklanjanja (Adorno). Davanje novca samo potvrđuje želju da se nešto da ali nije i stvarno poklanjanje jer ne uključuje ni bavljenje osobom kao subjektom niti posvećivanje vremena toj osobi. Novac će ovde poslužiti da se porodična ili prijateljska povezanost održi ali ne kroz suštinu darivanja već kroz njenu formu - ljušturu.

Zbog čega je pravo poklanjanje ugrožena praksa danas? Adorno smatra da je za to zaslužno kalkulisanje koje se umešalo u poklanjanje: "U najboljem slučaju se poklanja ono što bismo želeli za sebe ali za par nijansi lošije. Odumiranje poklanjanja se ogleda u invenciji poklon paketa koji su bazirani na pretpostavci da ljudi ne znaju šta da poklanjaju jer oni zaista ne žele da poklanjaju. "
Pravo poklanjanje se danas ogleda u razmišljanju o drugom kao o subjektu. Poklon je antiteza robi pa razmena poklona jenjava u robnoj kulturi. Razmena poklona ima dugorečniji efekat od robne razmene. Iako poklone najčešće stvaramo od razne robe, poklon je najbolji kada je to baš pravi za tu osobu. Tada on postaje ljudska stvar, stvar koja se isključila sa tržišta. Tada ona dobija moć koja se ogleda u stvorenoj vezi koja spaja ljude.

Pravo poklanjanje je možda proterano sa svadbi a keš ga je zamenio na krilima belih koverti kojima se ne može prikriti loša finansijska procena ili sposobnost, međutim još uvek oživljava kroz rođendane, božićne i novogodišnje praznike. Dokle god posmatramo svoje bližnje, razmišljamo o njima i gradimo istinsku povezanost, postojaće i pravi pokloni.
Pođite hrabro i rasterećeni u predstojeću potragu za odgovarajućim poklonom jer ono za čim tragate je povezanost sa nekim koja se nikako ne može prevesti u novčani iznos. Vreme i pažnja je ono što se pamti i što ostaje. Ne dajte se vaučerima i sklepanim paketićima jer vas u njima neće biti.

Коментари